Novakov misal opet među nama

-

Rukopisi su tisućljećima i stoljećima postojanjem i zapisanim riječima svjedočili o svome vremenu. U većini naroda svijeta u jednom pismu i jeziku. U našem jeziku i pismima drukčije i posebno. Stoljećima živjeli smo u trima povijesnim pokrajinama: Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, k tome još u Istri, Bosni i Hercegovini, u Kotorskom zaljevu. Tijekom dugih stoljeća svjedočanstva o našem narodu i jeziku zabilježena su na brojnim jezicima, ponajviše na staroslavenskom, hrvatskom, latinskom, njemačkom, a i ostalima kuda nas je nemila sudbina bacala. U svojoj su povijesti Hrvati upotrebljavali tri pisma: latiničko, glagoljičko i ćiriličko. Svoja smo književna i knjižna svjedočanstva, pisana i tiskana, također objavljivali, tiskali i umnožavali također u tim trima pismima, koja su tijekom povijesti, svako za sebe, imala svoj osebujni razvitak.

Akademik Josip Bratulić u redakciji Vijenca s ekskluzivnim izdanjem

Tek u razdoblju nacionalnog preporoda prepoznali smo se u državi koju su brojni naši pisci i povjesničari nazivali Trojednica: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, koje su se ujedinile u novim prilikama, kad su nakon Prvoga svjetskog rata ušle u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, ali okrnjeni za Istru, Rijeku i još neke krajeve. Unatoč tomu, kad smo je prepoznali u jednom jeziku i pismu, u jednoj volji i želji da živimo zajedno, uspjeli smo da od ljudskih osebujnih zajednica koje se međusobno prepoznaju izrastemo u jedan narod s jednim imenom, hrvatskim, s jednom zemljom, Hrvatskom, s jednim jezikom s kojim ćemo se prepoznavati i sporazumijevati, na njemu pisati, njime govoriti u javnoj uporabi, dok će nam naša narječja i govori dalje biti dragocjeni spomenici trajanja.

U našem starom jeziku i sama riječ jezik značila je narod. Tako i naš zajednički jezik temelj je književnom jeziku i najboljem i najljepšem u njemu stvorenom i napisanom: u književnom jeziku koji su narodni preporoditelji uredili za javno društveno i političko sporazumijevanje, ali i zajedničko čitanje od najstarijih tekstova do naših dana kao trajno dobro i svjedočanstvo o mukotrpnom putu prema sebi, svojima, a i u bratstvo sa svima koje razumijemo jezikom i trajnom voljom za zajedničkom sudbinom. A ono što je uklesano u kamen, zapisano na pergamenu i na papir, što je zatim i tiskano i tiskom prošireno, rasijano u narod, drži nas na okupu, i kad je domovina postala i državom, u naše dane. Povijest nam je postala dobrom učiteljicom koju je dobro poslušati da se ne bismo ogradili granicama nego da bismo Božji svijet promatrali s istim osjećajima s kojima je pjevao Antun Mihanović i mi nakon njega stoljećima kao svoju nacionalnu molitvu i himnu: „Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila, stare slave djedovino, da bi vazda sretna bila...“

Mnoge su knjige na hrvatskom, ali i na drugim jezicima, posebice latinskom, koji je postao i dugo ostao jezikom zajedništva u mislima i nastojanjima oko općeg dobra, svjedočile na teškom putu obrane prostora domovine i jezika naroda – da se ne njemu zapiše i zapjeva ono što duša puna osjećaja kliče i moli. U razgovoru s ljudima i u molitvi s Bogom, dobar s bližnjima, toliko si bliži Bogu Ocu svega stvorenoga, živoga i mrtvoga, ljudi, životinja, bilja, drveća, ali i zemlje i kamenja.

Upravo nas zbog toga spomenici (monumenta) jezika, pisma i prošlosti vezuju za one koji su prije prošli put svoje ljudske postojanosti i potvrđenosti i otišli pred nama, ali i za one koji će naslijediti zemlju, jezik, kulturu, materijalna i duhovna dobra, kao zalog da se dobro ugrađuje u zgradu općega duhovnog i tvarnog dobra u vremenu i prostoru koji nam je dan da se na njemu ostvarujemo kao osobe s posebnim zadaćama i sudbinama.

Sve ovo promišljam nad jedinstvenom knjigom koja je izašla umnožena da bude spomenik jeziku i kulturi koju je stvarala najprije na prostranstvima gdje ju je napisao knez Novak 1368, „vitez silnoga i velikoga gospodina Loiša kralja ugr’skoga ...(ali i) knez na Ugrih šolgovski, a v Dalmaciji ninski napisah te knjige za svoju dušu i onoj crkvi da se dadu v koj legu (legnem) vekivečnim ležaniem“. Srećom, knjiga je imala bolju sudbinu nego knežev grob. Kupljena je za 45 dukata za crkvu sv. Jelene i sv. Petra u Nugli, maloj župnoj zajednici blizu Roča. Čuvala se u Roču. lz nje su žaknići (đaci koji su učili za popove glagoljaše) naučili čitati, gledali su ljepotu glagoljičnih slova, i sami su postali pisci i prepisivači. Ušli su i u pučku legendu.

Na ulazu u dolinu rijeke Mirne pokazivali su nam, dok smo bili dječaci, golemi kameni stup i tumačili ga da je to pop glagoljaš koji je nosio knjigu u Mletke da bi se tamo tiskala; nabujala rijeka ga je zahvatila i nosila sa sobom, ali ga je i bacila, zajedno s knjigom, na stijenu na kojoj je ostao do danas. Okamenjen kao i knjiga. Nisam doznao kad je ta legenda nastala, ali mi je bila draga. Knjige ne propadaju, kao ni oni koji ih pišu!